Sedma uskrsna nedjelja

Petak, 14. svibnja 2010.
Ispis
mo_li-tvaSlušamo jedan dio zadnje Isusove molitve prije nego će on poći u smrt. To je molitva za nas: - Oče, želim da oni koje si mi dao budu zauvijek sa mnom!
Kao pravi pastir želi da i svi njegovi sljedbenici budu tamo gdje je on. Nikakvu razliku među njima ne pravi, već je jedino važno da su i da su bili njegovi, oni koje mu je On povjerio. Usporedba o Dobrom Pastiru pred grabežljivim farizejima i vođama naroda koji su gledali samo svoj interes, a ne volju naroda, sada se ponovno potvrđuje.


Čak ove za koje moli izjednačava sa sobom i kaže da su ga oni kao i on upoznali nasuprot svijeta koji je ostao slijep i nijem pored svega ovoga. Zato želi da i oni budu s njime u slavi i da podijele zajedno Očevu ljubav svi u svima.
Sada ne čuti i ne prihvatiti ovu Njegovu riječ, makar i u ovim teškim i mučnim trenucima, bilo bi jednako izjednačiti se sa svima onima koje Isus naziva «svijet te nije upoznao», a mi to nikako ne želimo niti hoćemo. Bili pristoji.
Znamo i za sve poteškoće i nevolje, ali znamo i za sigurnost i nagradu koja nam je obećana i koja ne može izostati ostajući s njime.
Naši su pokojni preci, djedovi, bake, svećenici čuli ovu riječ i prihvatili i Riječ i nauk i slijedili ovaj put i nama ga usadili u život. Rado ga prihvaćamo i prihvaćamo sigurnost njegove ruke koja nas vodi kroz sve poteškoće, ali će nas jednoga dana sigurno predati svome Ocu da se s njime naužijemo vječne slave.


Nadamo se Gospodine Bože da su naši pokojnici u tvojoj slavi i da nas očekuju onako kako se i mi nadamo. Uporište naše nade je njegova riječ i njegova desnica koja nas vodi i ne prepušta nikakvoj ovomračnoj oluji.
Veličina njihova je da su oni činili jedinstvo tvoje Crkve i za nju uvijek, u najtežim prilikama, bi.i spremni položiti svoje živote, a toliki su ih i položili. Naša veličina će biti ako znadnemo biti njihovi pravi nasljednici u tvojoj Crkvi i u tvojoj maloj crkvi – obitelji kako je naziva Koncil.
Mi moramo neprestano slušati ove riječi i izvršavati ih i samo tako ćemo pokazati da je Krist naš, da je Crkva naša i da je kršćanstvo-kršćanska vjera naša, odnosno da smo mi Kristovi, da smo mi Crkvini i da pripadamo kršćanima.


«Neki je proizvođač sapuna predbacio svećeniku:
- Kršćanstvo nije ništa postiglo. Makar se propovijeda dvije tisuće godina, svijet se nije popravio. Još uvijek ima zla i pokvarenih ljudi (vjerojatno je sebe isključio).
Svećenik mu nato odmah dovede jedno prljavo dijete koje se tu igralo u blatu pored ceste gdje su njih dvojica razgovarali:
-Sapun ništa nije postigao. Na svijetu još uvijek ima blata i prljavih ljudi.
-    Ali sapun koristi samo ako se upotrebljava – uzvrati tvorničar.
-    Kršćanstvo također – uzvrati svećenik»(G.Kranz).


Nema jeftinoga kršćanstva. Mnogi bi htjeli iskoristiti samo svoje krštenje za prestiž i promidžbu, ali nemaju nikakva drugoga znaka kršćanina osim tog početnog dokumenta. Vjeru treba najprije imati, zatim gajiti, čuvati, hraniti kao svoje tijelo i opet ne biti sigurni da ćemo uspjeti, ali on je tu on će nam na ovome putu pomoći. Zato se uzdamo u njegovo veliko milosrđe da nas privede jednome stadu i njemu jedinom Pastiru da zajedno s njime boravimo u vječnosti.

fra Franjo Mabić