VELIKI PETAK

Četvrtak, 09. travanj 2009.
Ispis
Kristov križ je danas središte našega razmatranja.  Na križu On je raspet, podnio muku i umro i po križu došao do uskrsnuća. Od tada Krist se ne odvaja od svoga slavnoga križa, jer je križ postao onaj krajnji znak Božje ljubavi za čovjeka, koji se nikada više ne može izbaciti iz povijesti, kao što se ni križ svakoga pojedinca ne može niti izbrisati niti izbaciti iz povijesti. Po križu smo mi njegovi sljedbenici koji žele da Njegov spasonosni križ donese i nama spasenje, da jednoga dana uskrsnemo s Njime pošto smo s Njime iznijeli svoj križ.

Pogledajmo koliko je skupo i teško donijeti svoj križ na Kalvariju.  Sveti Pavao Korinćanima piše da "mi propovijedamo Krista raspetoga za Židove sablazan, a za Grke ludost".  Za ono vrijeme kada je križ bio samo sramotna smrt rezervirana za pogane, to je i pravo razmišljanje. Kako može jedan takav osuđenik biti moj spasitelj? Je li moguće shvatiti da tolika proročka obećanja o dolasku spasitelja i Mesije završe ovako sramotno na još sramotnijem i ponižavajućem znaku križa? Ne čudimo se ni Židovima, ni Grcima, ni ostalima, što nisu prihvaćali ovakvoga spasitelja. Pogledajmo one koji su bili s Njim, apostole; oni su prepoznali u Njemu Mesiju, bili svjedoci tolikih čudesa i čudesnih znakova, ali su   tada "svi učenici ga napustili i pobjegli"(Mt26,56). No, moramo svi priznati da je tajna križa jedna od najtežih stvari koje u kršćanstvu možemo razumjeti, ali  ako ovdje imamo na umu onu (Iv 3,16) "da je Bog ljubio tako svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca", da svijet spasi. Zato ja se puno ne trudim zalaziti u ovu, nazvali smo je, tajnu križa jer kada su se onako ponijeli učenici i drugi koji su s Njim izbliza živjeli, zacijelo bih se i ja ponio. Mnogo mi je važnije danas na današnji dan i u današnje vrijeme  znati i životom prihvatiti da moram svoj križ nositi, da ga nosim s Njime i da moj križ s Njime donese vječni plod. Kako ono kaže naš Strahimir Kranjčević: "Što mi zbori  iz očiju suza vruća, bez Golgote ne, nema uskrsnuća"

Zato mi mora biti jasno kao i svakome od nas što nosimo svoje križeve, svoje boli i patnje, životne poteškoće da se patnje, križa i Golgote ne možemo osloboditi. Ali zato pođimo na Golgotu s Njime pa će nam biti ne samo lakše, već spasonosno. Ne čudimo se, ponovno tajnama, ako su učenici okretali glavu i mahali kada bi On govorio o muci, smrti u Jeruzalemu, uskrsnuću, dolasku Duha Svetoga, tko sam ja da bih se drugačije ponašao? Zato su me oni svojim kasnijim ponašanjem utvrdili, da ja danas moram iznijeti svoj križ na Kalvariju i tako s Njime doći u Njegovu slavu, kako nam je put On otvorio i obećao primiti sve koji budu s Njime svoj životni križ nosili. "Ako tko hoće slijediti me, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i neka pođe za mnom"(Mt 16,24). Tako danas križ postaje stablo života  koje vraća čovjeku-kršćaninu onaj život koji je izgubio jedući voće sa stabla života u zemaljskom raju. Isus je dao svoj dio, sada čeka nas učiniti svoj  dio, noseći svoj teret prema Njemu, ali prvenstveno s Njime.

Danas nam je jasnije  po Isusovim čudesima razumjeti križ. Čudesno ozdravljenje gubavca, koje smo nedavno razmatrali,  nas približava Isusovom srcu: u jednom svijetu koji se traži, koji pati, koji također ljubi,  čeka,  umire, Isusovo srce nas zove da vjerujemo u Njegovu ljubav, da uđemo u prijateljstvo s Njime, da uživamo u radosti s Njime, jer će nas odvojiti od svega ovoga sadašnjega. Zato ja moram danas biti dio Njegova mukotrpnoga, ali i slavnoga Križa. Njegova Golgota mora biti i moja Golgota, da bi sutra i Njegovo uskrsnuće bilo i moje uskrsnuće.



Bio je spreman uvijek mrmljati, ili na sebe ili na druge, a posebno na Gospodina Boga, zašto uvijek treba nositi svoj križ. Pitao se da li postoji neki način da se toga križa oslobodi – jer mu je svakidašnji život dosadio.
Dobri Bog mu jedne lijepe prilike odgovori u snu. Opazio je da je ljudski život ovdje na zemlji jedan veliki mimohod. Svatko je išao sa svojim križem na ramenu. Polako, ali ustrajno, korak po korak se ide naprijed.
On se također našao u neprekidnoj povorci i napredovao je teškom mukom sa svojim osobnim križem. Primijeti da je njegov križ previše dug. I činilo mu se da baš radi toga ne uspijeva stignuti druge.

"Bilo bi dovoljno samo ga malo podrezati i ne bih se toliko mučio i za drugima zaostajao", pomislio je sam u sebi. Sjedne na prvo pogodno mjesto na koje je naišao, te pokrati svoj križ poprilično. Uputio se da stigne povorku i primijeti da sada ide mnogo brže, a posebno s manje muke. Bez mnogo napora je stigao povorku, koja mu se malo prije činila nedostižnom.
Dočekala ih je provalija: poprilično velika, ali iza nje je "obećana zemlja" za kojom svi čeznu i žure. Bila je to beskrajna ljepota koju ljudsko oko nije kadro opisati.

Kako prijeći kada ne postoje mostovi niti bilo kakvi prijelazi? Uza sve to, ljudi su prelazili tako lako da se on zadivio. Svi su skidali svoje križeve s ramena i svatko je stavljao svoj križ sebi kao most i tako bez poteškoća prelazio. Svačiji križ je izgledao kao da je mjeren i načinjen točno za provaliju.

Tako prolaze svi, ali ne i on. Koliko je skratio svoj križ, onoliko mu je nedostajalo da bi preko križa prešao provaliju onako kao i drugi. Brizne u beznadni plač: „Eh, da sam znao…“(Mabić, Prispodobe II,143).

Prekasno je za suze i plač koji više ničemu ne služe.

Evo, ovdje je u ovom primjeru osim lijepa odgovora da križ svoj moramo nositi s Kristom da bismo s Njime bili i u vječnom uskrsnuću, također i lijep odgovor za one koji se u životu diče i hvale da im ne treba  križ i da bez križa mogu ostvariti sve. Onaj dio križa koliko su odbacili i koliko danas odbacuju će im trebati. Gledati će gdje su ga odbacili, ali će biti suza itekako beskorisnih. Apostoli su se ponijeli jednako tako svi osim Ivana koji je Isusa dopratio do križa. Ali su  poslije uskrsnuća, odnosno dolaska Duha Svetoga, svi su preuzeli svoj križ i iznijeli ga mučenički, opet svi osim Ivana koji je umro naravnom smrću u 105-oj godini poslije tolikih patnji i mučenja, ali uvijek za Krista i Crkvu. Preko i s križem do svoga osobnoga Uskrsa.

Ne dopustimo da sanjamo onaj zaključak – eh, da sam znao. Znam Isuse Kriste da mi treba Tvoj Križ. Pomozi mi da svoj križ s Tobom donesem tebi na Kalvariju i da me po svome Križu povedeš u vječno Uskrsnuće.
(fra Franjo Mabić)