VELIKA SUBOTA (USKRSNO BDIJENJE)

Subota, 11. travanj 2009.
Ispis
Večeras ne znam, brate svećeniče, (ili braćo i sestre) što reći u smislu za što se odlučiti. Nisam siguran da li imati propovijed-prediku, homiliju ili katehezu. U pomagalima koje konsultiram povremeno čak ne nalazim ništa od Cvjetnice do Uskrsa. U drugima imaju ponešto za Četvrtak i Petak, ali zato subotu preskaču i vežu je kao da je već sam dan Uskrsa.

Veoma mali broj ide na odvojenu Veliku Subotu, a i oni se odmah vežu za posjet grobu i pitanje pobožnih žena tko će im otkotrljati kamen. Kada bi čovjek bio siguran u tumačenje obreda u ovom Vazmenom bdijenju, onda bi se uistinu moglo ići odmah na uskrsno Evanđelje, ali  što me je iskustvo naučilo u ovih četvrt stoljeća pisanja propovijedi i propovijedanja, nisam se u to uvjerio. Zato iskreno mislim da je večeras, iako su obredi dugi, što ne znači dosadni, već bogati značenjem, treba uzeti katehezu i vratiti se blagoslovu vatre, a završiti blagoslovom jela.

Vatra je znak života i od nje smo upalili uskrsnu svijeću koja predstavlja Krista među nama. Stavili smo u nju pet čavala na mjesto pet rana i unijeli je u Crkvu zazivom  «Svijetlo Kristovo» te uzeli svi od toga svijetla, dok smo je počastili hvalospjevom. Zatim smo čuli prvo čitanje o stvaranju svega stvorenoga, a vrhunac je čovjek. Kada ga je Bog stvorio, sedmi dan je otpočinuo.  Zatim smo čuli čitanje kako Abraham je spreman žrtvovati svoga sina Izaka kojega je dobio u svojoj starosti. Iako ne razumije, ima punu vjeru u Boga i ide na brdo Moriju žrtvovati svoga sina, ali zato na koncu Bog ga nagrađuje i kaže mu da će se njime blagoslivljati sva plemena zemlje. Izak je slika budućega Krista, a Abraham postaje praotac naše vjere. U trećem čitanju smo čuli Božju zapovijed Mojsiju da krene na put u obećanu zemlju. Gospodin ih je štitio i bio im je utočište. Završava ovo čitanje: «Tako Gospodin u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih…narod se poboja Gospodina i povjerova Gospodinu i njegovu slugi Mojsiju». Bog je na djelu, izbavlja iz svakoga ropstva sluge svoje, poglavito izbavlja iz ropstva grijeha one koji mu zavape.

Kasnije u obećanoj zemlji ili u progonstvu je odabrani narod okretao šiju od Gospodina i mislio da ga je Gospodin napustio, ali nije tako. Gospodin je mislio na svoj narod i u progonstvu i bio mu blizu, jer Gospodin se kune:»Bit će mi kao za Noinih dana, kada se zakleh da vode Noine neće više preplaviti zemlju; tako se zaklinjem da se više neću na tebe srditi, nit ću ti prijetiti»(Iz 54,9). Gospodin će ispuniti svoje obećanje. Čitava povijest ide da pripravi put Spasitelju, da se ispuni punina vremena. Punina vremena je došla. Novi Adam će novim stablom života-križem biti novi Izak i novo žrtvovano  pashalno janje i zaštiti će sve nas, kao što je zaštitio svoj narod u prijelazu preko Crvenoga mora, izbaviti će nas od našega ropstva grijeha, svojom žrtvom. On je Novi Adam, On je Novo Janje, On je Novi Izak, On je Novi Mojsije, u Njemu se ispunjaju sva obećanja i proroštva; On je Spasitelj i Otkupitelj svima koji ga žele prepoznati i poći s Njime.

Kao što je Izrael imao padova i odmetanja od Gospodina u čitavom Starom Zavjetu jednako od Egipta do gotovo Kristova dolaska, jednako se odvijalo sve i u tijeku Kristova ovozemaljskoga života; od betlehemske spilje, bijega u Egipat, mukotrpnoga rada, nerazumijevanja okoline u tri godine propovijedanja, toliko zlih i zluradih predbacivanja i provociranja do samoga čina izdaje, pa osude, muke i smrti. Možda se sve ovo dalo lako podnijeti i nazvati svagdanjim i normalnim, ali upiti njegovih učenika koji su svjedoci tolikih čudesa i čudesnih djela, ga nisu mogli ostaviti ravnodušnim. To su pitanja odlaska u Jeruzalem, pitanje muke, smrti na križu, a pogotovo uskrsnuća. A tek što reći kako se morao osjećati  «kao kralj» pred Pilatom, a napušten od svih svojih učenika. No, na koncu Uskrsnuće je život, Uskrsnuće je Novi Život, ne samo za Krista, već i za apostole, za čitav svijet i za nas. Onaj Duh kojega učenici nisu nikada shvatili, sada će otkotrljati onaj grobni kamen koji je najveća muka pobožnim ženama koje žele otići i počastiti Isusa miomirisima i posjetom. Prazan grob je nova stranica povijesti, ili još bolje možemo reći, da je prazan grob uistinu nova povijest, ne samo spasenja ljudskoga roda, već općenito nova povijest, koja se nikada više neće dati niti nijekati niti brisati.

Ovdje sada samo ostaje pitanje, brate i sestro, tebe i mene – kako se mi uključujemo u ovu povijest koja teče ovom uskrsnom rijekom? Bog je sve pripravio da izvrši obećanje dano ubrzo poslije Adamova grijeha.  Ravnao je tijekom povijesti spasenja ljudskoga roda ili ekonomijom spasenja i dao nam svoga Sina koji nas je na križu u svojoj krvi otkupio, pa uskrsnućem otvorio put prema vječnosti. Moram se pitati kako se ja uključujem u ovu Njegovu ljubav prema meni i kako svojim životom odgovaram. Večeras ćemo zato još jednom obnoviti naša krsna obećanja, ispovjediti mu svoju vjeru, a potom zamoliti da nam svaki dan pomogne da se sjetimo što smo i što obećajemo da bismo ga mogli što bolje slijediti ispovijedajući mu našu vjeru, a potvrđujući je svaki dan među braćom, kako to On od mene i nas traži – da to samo ne činimo riječju i jezikom, već prvenstveno djelom i istinom, kako nam i priliči.
(fra Franjo Mabić)