UZAŠAŠĆE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA - KRIŽI

Četvrtak, 21. svibanj 2009.
Ispis

sesta_nedjeljaIza kako smo čuli ovo evanđeosko izvješće ostajemo ne malo zatečeni. Toliko smo puta u ovom uskrsnom vremenu čuli toliko toga lijepoga i ohrabrujućega, te se navikli na Isusa među nama, odjedamput danas nas on napušta. Ljudski rečeno i razmišljano ostajemo žalosni. No, moramo odraslo razmišljati i shvatiti da je

ovo danas početak misije-poslanja Crkve koju predstavljaju apostoli, te da nema mjesta nekoj žalosti, makar se to na prvi mah i činilo.

Isus je uzašao i sjedi s desna Ocu. Ovo je jak pojam koji često susrećemo i u Starom i u Novom Zavjetu i znači puninu i snagu. I upravo kao Bog u punini može pomoći i pomaže u misijskom poslanju Crkve do njegova konačnoga dolaska, kako molimo i u vjerovanju. Zato u ovom vremenu što nas dijeli od Uzašašća Gospodinova do njegova ponovnoga slavnoga dolaska, moramo živjeti ovo poslanje uzašašća. Moramo živjeti objavu koju nam je dao za naše spasenje. Moramo izvršavati njegove zapovijedi i donijeti plodove u vremenima u kojima živimo, a znamo da uvijek nisu baš najsretnija. Znati iščekivati njegov slavni dolazak, jer smo mi stanovnici neba, određeni za nebo, pa se stoga ne lijepiti za ovozemaljsko, jer naš je život već ukrijepljen s Kristom u Bogu (Usp.2Kor 5,1). Sveti Augustin kaže: "Danas je naš Gospodin Isus uzašao na nebo: neka s njim uziđu i naša srca. Kao što je on uzašao, a da se nije odvojio od nas, tako smo i mi već gore s njime, iako još se u našem tijelu nije dogodilo ono što nam je obećano"(Govor o Uzašašću).

Da ne bi bio ovo previše tvrd govor za nas danas pokušajmo se malo približiti svakidašnjici i jednostavnijem govoru i razmišljanju. Teško je naći odgovarajući primjer za naziv i značenje današnje svetkovine, ali ipak se i to uspije, koliko god primjer (claudicat) šepao.

«Nedjelja je jedini dan kada smo za objedom zajedno. Jelo nam sprema naša baka, koja nas gleda svake nedjelje iznenaditi novim specijalitetima. U obitelji smo otac, majka, baka, zatim brat Giorgio kojemu je sada 16 godina i pohađa zubarsku tehniku, Marisa, kojoj je 14 godina, Piero je četvrti razred i Sara koja ima tri godine. Sve je na stolu i samo treba početi jesti. Kada smo se spremali uzeti vilice, obrati nam se tata:
- Trenutak! Sada sam na redu ja da vam priopćim jednu lijepu novost.
- Dobra vijest!
- Naravno, ali nije baš posve. Za petnaest dana putujem. Putujem u Perzijski Zaljev. Šalju me da budem upravitelj jedne velike naftne rafinerije. Podobro sam razmislio prije nego sam prihvatio. Bit ću odsutan dvije godine. Dvije duge godine ja ću osjećati vašu odsutnost, a vi moju. Ali zapamtite: ovom žrtvom ja ću otplatiti svoju kuću u kojoj sada stanujemo. I poduzeće mi još osigurava siguran posao sve do mirovine. Giorgio ti ćeš biti u kući. Mama će me zamijeniti, a ja ću biti s vama srcem, iako ću kilometrima biti daleko. U mislima ćemo moliti zajedno svoju večernju molitvu, onu istu molitvu koju molimo svaku večer. I tako ćemo svake večeri u isto vrijeme biti zajedno. A Gospodin će biti s nama. A i između svih nas.

Otac je završio svoj govor. Nastao je tajac. Led je prolomio Piero:
- Baš nam je danas vjeroučitelj poslije mise na vjeronauku objasnio kako je Isus otišao, ali je jednako ostao s nama. Tako ćeš i ti, Tata, isto učiniti. Nazdravimo tati za sretan put!!!»(C.d.F.Mabić,Pr.II.91).


Dakle, nema mjesta onoj žalosti izraženoj na početku ovoga razmišljanja iza kako smo čuli čitanja, već treba prionuti zadaći koju nam ostavlja Krist i koju smo primili, da bismo i mi jednoga dana, izvršavajući njegovu zapovijed ljubavi, prispjeli Njemu s desna, a to će značiti da ćemo dijeliti zajedništvo s Njime u vječnosti. Gospodine pomozi nam da u ovoj dolini suza i tolikih prepreka mognemo prepoznati Tvoj put i njime zajedno s braćom prispjeti tebi.
fra Franjo Mabić