SVETI PETAR I PAVAO (29.VI.)

Nedjelja, 28. lipanj 2009.
Ispis
sv_petarDanas slavimo dvojicu apostola, dvojicu stubova Crkve, Svete Petra i Pavla. Već od trećega stoljeća u Crkvi se slave ova dva sveca zajedno, a to znači da imaju mnogo toga zajedničkoga iako predstavljaju dva različita stila i dvije potpuno različite osobe na njivi Gospodnjoj-Crkvi.  Petar je apostol Židova, a Pavao pogana. Petar je podrijetlom jedan obični i jednostavni ribar iz Galileje  , a Pavao farizej iz Tarza. 

Obadva su Židovi, obadva zapaljiva, temperamentna, mediteranskoga karaktera, ali obadva jaki i veliki kao osobe s punim predanjem i odlučnošću. Ganuo ih je Kristov poziv, te su oba završili mučenički u Rimu; Petar 64 godine raspet na križu obrnuto od Kristova križa, sa glavom dolje, dok je Pavao doživio glavosjek 67. Različitim darovima su saziđivali i sazidali Crkvu.

U njihovom životu ima mnogo zajedničkoga i ranije, prije primanja Duha Svetoga. Petar je ljubljeni apostol i privilegirani uz Ivana i Jakova, ali je i onaj koji možda najmanje kroz one tri godine razumije, ide dotle da mu Isus postavlja tolika pitanja proba ili čak da ga naziva Sotonom. Ostaje to sve do zadnjega časa do pranja nogu, kada odbija dok nije razumio, da bi onda zaključio ne samo da mu Isus pere noge, već da ga cijela opere. Zar je drugačiji za vrijeme muke: pobjegao je, kukavički se sakrio, a na upit da sliči jednome od Isusovih učenika, tri puta niječe, ali pijetao mu budi savjest i Petar plače, Petar se kaje.

Pavao je imao otmjeniju ulogu. Kao farizej uživao je ugled u društvu i bio priznat. Htio se istaknuti mimo drugih pa se primio zadaće da hvata kršćane i privodi ih na giljotinu. No, kada ga je Gospodin pozvao i upitao zašto ga progoni, Pavao se stavlja u službu Crkvi i ponizno prihvaća i zadaću i ulogu koju mu dodjeljuju. Nije bilo jednostavno sa njegove visine otići tamo nekome kršćaninu da ga više vremena poučava, pa poslije kada je došao u Jeruzalem, nitko mu ne vjeruje, bježe od njega, nazivaju ga  imenima koja ne priliče. Možda baš zato, a i to je put Gospodnji koji samo On zna, Pavao izabrao propovijedati među poganima da ne doživljava one prozivke kako je po Judeji hvatao kršćane i dovodio ih u sudnice da bi potom dobili smrtnu kaznu.

Ovo nam je sve služilo da sada postavimo pitanje sebi danas ovdje – što je svetost i što znači biti svet. Naime, danas mi znamo postaviti mnoga pitanja u vezi s  ovom problematikom, a htjeli bismo opravdati sebe da je danas nemoguće biti svet uz ovu svagdanju buku u kojoj živimo i koja nas prati. Tvrdimo da je nemoguće biti svet i sveto živjeti. Nisu nam opravdanje današnji naši zaštitnici u ovome, jer njihovi uvjeti su bili mnogo gori i oni su postigli svetost.  Kako vidjesmo nisu bili u inkubatoru, već u punini svijeta, sa svim onim prednostima i vrlinama koje im je Gospod udijelio, ali i sa svim onim padovima i manama koje prate slabosti čovjeka, kako ondašnjaga tako i današnjega.

Oni su vjerovali da ih Bog ljubi, zato su ga ljubili svom svojoj dušom uza sve prepreke, zatamnjenja, slabosti, bolove  i poteškoće života. Svetost je ljubiti Boga i bližnjega i izvršiti krsna obećanja, krsne zavjete svatko u svome zvanju i pozivu. Svetost je pustiti se Božjoj volji i izvršavati Božju volju, upravo kao i ova dvojica naših današnjih slavljenika.

Moguće je i meni i tebi i svima nama. Postavimo sebi pitanje; jesmo li ikada ozbiljno zastali u samoći i tišini srca svoga i upitali se koliko na ovome planu činim, ili se bojim zastati, zaviriti da ne bih možda ugledao sebe mnogo gorega nego što o sebi mislim i vjerujem. Upravo odvažnost i hrabrost današnjih svetaca me na ovo tjera, da i hrabro i odlučno zavirim u svoju dušu i načinim obraćenje, preokret i počnem ljubiti Boga u bratu čovjeku i izvršavati u svom životu njegovu zapovijed ljubavi.

«Priča se da je Otac Serapion u Aleksandriji naišao na jednoga siromaška koji je umirao od hladnoće (u Liguriji, a ne u Egiptu gdje nema hladnoća za smrzavanje). Pitao je samoga sebe: ”Kako mogu ja, kojega svijet drži asketom, biti sada ovako lijepo obučen, dok ovaj jadni čovjek, bolje reći Krist, trpi nesnosnu hladnoću? Ako dopustim da on umre od hladnoće, biti ću, bez daljnega, osuđen za bratoubojstvo na Sudnjemu Danu.” Skinuo je svoju odjeću i dao je siromašku.

Iza toga je sjeo i počeo čitati Evanđelje. Prolazio je tuda njegov poznanik, policajac, pa ga je radoznalo upitao: ”Oče Serapione, tko ti je skinuo odjeću?” Uzvratio mu je: ”Onaj o kojem govori ova knjiga.”

Malo kasnije je opazio istoga policajca kako sprovodi drugoga siromaha u zatvor jer nije mogao platiti svoje dugove. Otac Serapion je spremno prodao knjigu Evanđelja i platio za siromaška dugove, te ga tako oslobodio. Naime, knjige su tada bile još od pergamene ili kože, što znači da su u sebi samim tim imale popriličnu vrijednost. Imale su kupaca napretek jer su knjige uistinu bile rijetkost.

Kada se gol vratio u svoju samostansku odaju, njegov ga je učenik začuđeno i zadivljeno upitao: ”Abba, gdje vam je odjeća?” Odgovorio je: ”Poslao sam je tamo gdje će služiti.” Upita ga je učenik:”A gdje vam je Evanđelje?” Odgovorio je: ”Onaj koji mi ponavlja svaki dan – prodaj sve što imaš i daj siromasima – On mi ga je upitao. Zato sam ga prodao da bih mogao s većim pouzdanjem se s Njime suočiti na dan Vječnoga Suda.”

Hazarderi sve igraju samo na jednu kartu. Mi znamo u Koga vjerujemo. Povjerimo mu se svim bićem i svim snagama da izvršavamo ono što nam On zapovijeda.»(I Santi,Mabić/Jukić,Pr.V.297)

I ovaj primjer, braćo i sestre, jednako se uklapa u hrabrost i odlučnost življenja Evanđelja. Danas bi lakše svaki naš starješina nama oprostio kada bismo ovako postupili prema sirotnima i naše pomoći potrebnima, kao zacijelo i vama vaši u obiteljima, nego se nadao ovaj svetac da će mu oprostiti, ali je ipak učinio hrabro i odlučno za ljubav Božju prema bratu čovjeku. Na koliko načina mi danas možemo učiniti dobra djela i potvrditi svoju vjeru, na koncu konca svetost, jer to je svetost – izvršavati Božju volju, a to Bog hoće. Zašto ga hrabro i odvažno ne počnemo slušati?!

fra Franjo Mabić