SVETI FRANJO

Subota, 03. listopad 2009.
Ispis
sv_franjo«Sveti rat se vodi u deset dijelova: jedan dio je boriti se protiv neprijatelja, a ostalih devet dijelova jesu rat protiv i s nama samima» (S. Ibn Uyainah).
U životopisu sv. Ivana Sijenskoga čitamo slijedeći događaj:» Jedne noći usnio je čudesan san. Pričinilo mu se da se nalazi u nekoj velikoj crkvi.

Sva je crkva bila mrakom ispunjena, samo je pred velikim žrtvenikom tinjalo “vječno svjetlo”. 

Kad eto, odjednom otvaraju se glavna crkvena vrata. Čim se vrata otvoriše, uđe u crkvu tako jako svjetlo, kao da je podnevno sunce zasjalo. Tog čas ulaze u crkvu dva bijela anđela u blistavim haljinama, posipajući pod crkve nekom sitnom mekanom prašinom. Ta je prašina, u obliku uskog saga, bila od crkvenih vrata pa sve do glavnog oltara.

Svetac to gleda i ne može shvatiti čemu sve to. Ali sve mu je postalo jasno kada je ugledao Krista Gospodina kako hoda po onome sagu, ostavljajući na njemu tragove svojih stopala. Za njim ulazi presveta Majka, koja korača točno po Sinovljevim tragovima. To isto čine i apostoli. Ali, kada je za njima nagrnuo ostali svijet, nitko nije uspio hodati po Isusovim tragovima. Poslije nekog vremena eto i sv. Franje Asiškoga, koji je ipak u onoj prašini raspoznao tragove Isusovih stopala i točno po njima stupao. To je sv. Ivana Sienskog nagnalo da stupi u red sv. Franje, gdje mu se pružila prilika da živi po primjerima Krista Gospodina, što ih je zacrtao u svom Evanđelju.»(Houndry-Porra)

Braćo i sestre, poslije čitanja o križu i jarmu, koja smo netom čuli, mislim da drugačije i nismo mogli započeti ovo razmišljanje o našem današnjem zaštitniku. O njegovom životnom putu vama govoriti, mislim da je suvišno, jer vi to dugim nizom godina ste naučili u ovoj župi koja je njemu posvećena. No, nije rečeno da o drugim putevima i vidovima  njegova življenja Evanđelja ne gledamo ida nećemo gledati. Za njega su rekli, što se vidi i iz ovoga primjera, da je prvi poslije Krista koji je uspio živjeti Evanđelje najbliže Kristu i najprimjerenije Kristu. Zato je za njim pošlo mnoštvo, iako se nikada nije bavio mišlju da povuče tolike za sobom i osniva nekakve redove ili bratovštine, ali to je sve nastalo kao plod njegova života i življenja Evanđelja.

Onako kako su za Isusom pošli apostoli i učenici, svih vrsta, dobi i zanimanja, tako su i za Franjom pošli jednako i slijedili njegov način evanđeoskoga života, a da ih on nije pozivao, već su ga molili da pođu za njim.

Živio je u jednako ludom i optuženom vremenu kao i mi danas, ali nije se tužio na vrijeme i okolnosti i nije optuživao druge, već je prvi počeo i počeo od sebe i samo zato, i upravo zato je uspio. Uspio je jer je pozvao najprije sebe. Olako je druge pozivati i prozivati i takvima naređivati, a sebe se kaniti. On je pošao drugim putem i nije glumio proroka koji propovijeda vodu a pije vino, već je pio vodu sa vrela Evanđelja, pa se takva voda svidjela i drugima i pošli su za njim.

Sedamnaesto stoljeće je bilo jednako vrijeme reformacija i svekolike izgubljenosti i dezorjentacije, pa je sveti Vinko Paulski došao na jednak zaključak i upozorio svoje vrijeme i svoje sljedbenike i naveliko uspio pomoći Crkvi svojom braćom i sestrama milosrdnicama, da živim primjerom življenja Evanđelja među siromasima zadaju novi zamah Evanđelju u najgorim vremenima

Sveti Vinko je govorio: «Ljubimo Boga, braćo moja, i neka to bude snagom naših mišica i znojem našega čela, tako da  može ta ljubav donijeti plod i potvrditi našu ljubav prema Bogu i čovjeku, jer sam Gospodin kaže u ovom proslavljate Oca mojega – da donesete mnogo roda.(Usp.Iv 15,8)  Moramo biti veoma oprezni u ovome, jer mnogi imajući vanjštinu a i srce upereno prema Bogu, se zadovolje samo ovim, pa kada trebaju ovu ljubav potvrditi činom, nađu se u poteškoćama. Zadovolje se samo slatkim razgovorima s Bogom u molitvi, dapače, govore kao anđeli. No, kada izađu iz toga prostora, kada treba raditi za Boga, umrtvljivati svoje tijelo, patiti, približiti se sirotnima, tražiti izgubljene ovčice, znati naći Božju volju u bolesti ili kakvoj drugoj nevolji, jao njima jer tada se ne snalaze. Ne, ne varajmo se; sve naše djelovanje mora prijeći u čine, mora biti potvrđeno djelom. Tako apostol Ivan kaže da nas samo naša djela ispraćaju na drugi život (Otk 14,13).

Pogledajmo oko sebe koliko ima onih koji izgledaju sveti i pobožni, ali uza sve to idu prema slatkom i lakom životu umjesto pobožnosti potvrđene djelima. Crkvu uspoređujemo sa velikom žetvom kojoj trebaju žeteoci, ali žeteoci koji će htjeti i znati žnjati, a ne oni koji će pričati o žetvi. Olako je živjeti Evanđelje skupljajući svjetlo i snagu za sebe u molitvi, čitanju i samoći. Treba slijediti primjer Gospodina Isusa i apostola, dapače ujediniti dužnosti Marte sa Marijinim (raditi i moliti). Treba znati kao golubica napola probaviti hranu pa je zatim svojim kljunom dati malenima i hraniti ih. Evo kako moramo raditi, evo ovako moramo pokazati Bogu da ga ljubimo i volimo. Sve naše djelovanje je u tome da s riječi prelazimo djelima».

Ovo je Franjin način življenja Evanđelja bio na njegovom početku, vidimo u burnim kasnijim vremenima srednjega vijeka, jednako također i danas. Zato se mi danas ovdje okupljeni u našem vremenu jednako moramo upitati što nam je činiti i kako činiti? Odgovor je jasan. Tu je put Svetoga Franje, put križa, put slatkoga jarma, jednako danas kao i na početku njegova života obnavljanja crkve.

Naše vrijeme je teško, je burno, je neizvjesno. Nemamo države, ne znamo što nas čeka sutra, u Crkvi čujemo i previše bure koju ljudi stvaraju, osobno gubimo sigurnost, tako da jedini lijek nalazimo i odgovor na sva pitanja optužujući i okrivljujući druge jer oni su krivi za sve ovo što nas prati i u čemu i kako živimo. Međutim, moramo zastati i upitati se je li tako. Jesam li ja išta mogao učiniti da ne bude tako? Zašto onda okrivljivati druge kada ja nisam nešto posebno učinio, a zacijelo sam mogao.

Majku Terezu su pitali novinari prije par godina otprilike ovako: «Majko u Crkvi ima mnogo stvari koje ne valjaju». Odgovorila je da – da. Pitali su je koje su to stvari koje ne valjaju u Crkvi. Odgovorila je novinaru kratko i jasno: - Nevaljam ja i nevaljaš ti! Ja ću početi popravljati sebe, a ti sebe, pa će Crkva poći naprijed.»

Brate i sestro, što odgovoriti na ovo? Pitaj sebe i odgovori sebi, što si doprinio Crkvi, općini, državi, jučer vojsci, odgoju u svojoj obitelji, pomogao školi, sirotinji i koliko si propustio učiniti tolikoga dobra, a veoma dobro vidiš i vidim što je drugi, po mom i tvom mišljenju, trebao učiniti. Evo, ovdje je moja pogreška, ovdje je moj promašaj, ovdje bi me Sveti Franjo opomenuo i pitao je li to moj put Evanđelja kojim sam pošao?!

Ništa neću postići što ću se tužiti na današnje vrijeme, prilike i okolnosti, jednako one oko mene ili one takozvane svjetske-globalne. Sve što mogu učiniti je da radim svoj posao kako i koliko mogu bolje, sa manje propusta, moleći Boga i bližnjega za oprost propuštenoga i promašenoga, gledajući da toga bude sutra što manje. Tako će mi sutra valjati i ukućanin i susjed, i političar i svećenik, i učeni i neuki,. Valjat će mi svako Božje stvorenje jer ću uvidjeti koliko sam ja malen i podložan manama, a oholost me tjera da budem lažno velik i veći od drugih, a to nisam niti mogu biti.

Nema zvanja i zanimanja u kojem ne mogu ostvariti moju svetost, jednako ja svećenik-fratar u Mostaru, ti za ovcama na Rujnu ili Zavelimu, u trgovini na Posušju, na bilo kojem radnom mjestu ili domaćica sa očenašima u kući. Svi smo pozvani živjeti Evanđelje načinom Svetoga Franje – radom na Božjoj njivi, a rad je i molitva, kao što je i molitva rad.  Dostojno i dostojanstveno se odzivajmo, pa onda nećemo imati potrebe prpkati po tuđem životu i tražiti mane, jer ćemo imati dovoljno posla da popravimo naše, pa tako i drugima pomognemo svojim dobrim i privlačnim primjerom, kao što nas uči i zove sveti Franjo.

»Neki je novinar obilazio teška radilišta i tako naišao na jedan kamenolom u kojem su ljudi radili jedan od najtežih poslova, a to je dlijetom i macom, klesanje kamena. Došao je do prvoga radnika i upitao ga: - Prijatelju što to radiš? A on je kao van sebe odgovorio: - Zar ne vidiš, radim za onoga prokletoga gospodara kojemu nikada nije dosta i stalno nas muči u ovim uvjetima. Nastaviti razgovor nije imalo svrhe, jer bi moglo otići predaleko. Novinar se približi drugome i upta ga isto pitanje, a on mu odgovara: - Prijatelju, radim za moju obitelj. Još godinu dana i ja ću imati svoju kuću, jer ću je ovim radom, hvala Bogu, otplatiti. Nadam se da ću u njoj sretno živjeti sa mojom obitelji. Već je drugačije. Čuti ovakav mek i lijep odgovor zlata vrijedi. Primakne se i trećem radniku i postavlja već postavljeno pitanje, a on mu odgovara: - Prijatelju, zar ne vidiš na onom brijegu što niče. Niče naša crkva, tako ćemo i mi biti sretni i imati crkvu kao i druga mjesta. Hvala Bogu, da smo to dočekali.»

Sva trojica rade na istom mjestu, vidjeli ste pristupa i dostojanstva. Jednako smo i svi mi na ovome svijetu u pozivima života, a tako su različiti naši pristupi i odgovori bilo životom, životnim primjerom ili riječima. Nije zlo u različitosti jer je to poželjno, ali je zlo to što nam nedostaje snage i volje za više pogleda kroz Evanđelje putem našega zaštitnika Svetoga Franje. No, on je tu da nas zagovara kod Gospodina i pomogne i nama naći korake, stopala Gospodina Isusa, i slijediti ih kako nas je učio i, hvala Bogu, kako nas uči i danas preko svojih sljedbenika naših fratara, svećenika, kao i roditelja trećera i svih onih koji idu Kristovom putem.

«Jao onima koji gube vrijeme. Ako nije moguće posvetiti se radu, moraju se posvetiti svojoj svakidašnjoj molitvi i razmatranju. Vrijeme je suho zlato što se može položiti u nebesku banku. I naše današnje vrijeme s ovim ima čvrstu vezu: pošten je onaj koji radi i ne gubi vrijeme, i promiče pošten posao s još poštenijom voljom za posao. Poštenje je uvijek bilo oznaka dostojanstva ljudske osobe. Zato se nikada ne smije gubiti duhovni smisao rada. Ne radi se samo da se zaradi, već da se surađuje s Bogom i njegovim suradnicima u izgradnji boljega i ljepšega svijeta. Tako se plodovi našega rada mogu uživati u dugom ovozemaljskom životu i kroz svu vječnost»  (G. Adani; Zašto je život lijep).

Sveti Franjo, pomozi nam da i mi nađemo Isusove korake koji se svaki dan više pred nama gube u vrtlogu bezglavoga i nesigurnoga života! Pomozi nam da idemo za Tobom na ovome putu  onako kako nas zoveš i učiš!

fra Franjo Mabić