Dan Mrtvih

Subota, 31. listopad 2009.
Ispis
dan_mrtvih2Nema čovjeka koji u dubini svoje duže ne želi i ne čezne za pravdom. To nam je usađeno u naše biće, ali život nam kazuje mnogo puta i drugačije lice tako da mi skoro više i ne vjerujemo ovome što govorimo, pogotovu kada vidimo da nam je nepravda učinjena ili da nikako pravdu ne možemo izboriti, a mi se ne osjećamo krivcima.

To je znak da je čovjek u našim takvim mislima proklet, osuđen da neprestano leti za svojim neispunjenim željama, poznajući samo nesreće i ono malo radosti koja se raspline u brzim razočaranjima, kao da nije nikada ni okusio.

Oni koji podpadnu pod ovakve misli u životu se uvjere u sve crno da i počnu tako crno i živjeti. Ali svi smo krhki i slabi i svi znamo u životu kadkada u napastima početi očajati jer ne vidimo izlaza jer nam sve izgleda izgubljeno, život bez smisla, naprijed ništa dobra ne vidiš, a od jučer ništa dobra nije ostalo, tako da se nađeš u praznu prostoru i misliš da je i tvoje sunce u more potonulo. Čak u Bibliji na nekoliko mjesta, posebno u psalmima, nalazimo naznake očaja u teškim bolima, no to je samo za početak jer je sve pokriveno sigurnošću da dolazi nada koja će donijeti sreću preko obećanoga Mesije – Spasitelja.

Upravo Isus dolazeći proglašava poruku radosti i sreće onima za koje se mislilo da nemaju nikakve nade u životu, a to su: siromasi, plačući, gladni i žedni pravednosti, prognani i pogrđeni. Svima kaže: «Radujte se i veselite se jer je velika vaša plaća na nebesima»(Mt 5,1-12). On vodi sam sve ove kao dobri pastir i pazi na sve njih da se ne izgube i da ih ne ugrabi tuđinac (Iv 10,14-16), pa tako svojim ovcama postaje Put, Istina i Život (Iv 14,1-6). Tako nada nije više samo prazna san već svoje temelje ima u Bogu koji je stvorio čovjeka da živi i stvorio ga za život jer nam sam kaže da će svi koji vjeruju naći spasenje po njemu i imaju život vječni.

Naravno nama sada odmah se nameće pitanje sreće i patnje. Zašto čovjek na zemlji nema one prave sreće i kada mu se ispune sve želje (Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, iz njeg opet mu sto mu želja klije! - Preradović) i žašto postoje bol i patnja na ovome svijetu.

Bog nam je dao sreću i na ovome svijetu, ali je ona prolazna i kada ne bi bila takva kako bismo mogli onda osigurati vječnu sreću. Sreća ovdje dolje je kao dobre zrake sunca koje probijaju gusti oblak i kazuju da postoji sunce i da će nadjačati i stići prije ili kasnije.

Dok za patnju imamo savršen odgovor. Ako Bog svoga Sina nije poštedio patnje na ovome svijetu onda zacijelo neće ni nas ostale, zato nam preostaje samo onaj drugi dio, a to je da Gospodin bude sa nama u patnjama, bolima i poteškoćama da i u najvećim kušnjama ostanemo dostojanstveni Kristovi sljedbenici koji neće malaksati i povrijediti dostojanstvo kršćanina i čovjeka. Zato često i molimo sa psalmistom da ćemo ga slaviti i hvaliti u svako doba, da i on tako bude sa nama.

Neki je starac mladenačkim zanosom radio pokraj puta. Sadio je voćke pokraj jeruzalemskih zidina. Upitaju ga: - Kako to da radiš po stare dane?
Odgovori: - Radio sam kad sam bio mlad, radim kao starac: što se Bogu svidjelo, to je i činio sa mnom.

Primjete mu: - Ti sadiš voćke, zar vjeruješ da ćeš se tako star odmarati u njihovom hladu i jesti plodove u svoje vrijeme?
Sa osmjehom je starac odgovorio: - Ako me Gospodin nađe dostojna, jesti ću plodove i odmarati se u njihovoj sjeni. Ako ne, ja radim za svoju djecu i unučad, kao što su za mene radili moji. Ljepše je umrijeti gledajući malu unučad kako se penju po stablu i beru plodove i gledajući odrasle kako se odmaraju u hladu, na zemlji koju nam je Bog ostavio u nasljedstvo. A povrh svega da živim četiri života ne mogu Bogu dovoljno zahvaliti za sve sto mi je dao do sada, zato mu se želim odužiti i zahvaliti radom i molitvom.(Mabić I.54)

Evo braćo i sestre lijepoga zaključka! Sadimo i mi naše voćke kako u svakidašnjem životu svojim radom tako i svagdanjom molitvom i zahvaljivanjem Gospodinu Bogu za sve što nam je dao i udijelio i što nam daje svaki dan, onda se nećemo bojati ni smrti ni starosti, već poći Bogu kao svome Prijatelju koji naš čeka raširenih ruku, kao što se nadamo da je primio i vječnim životom nagradio naše pokojnike koji spavaju ovdje snom mira čekajući onaj poziv da prijeđu u slavu uskrsnuća u čiji znak nade smo i mi danas ovdje sa vodom znakom života, te svijećama znakom svjetla Kristova i radosti cvijeća koje obilježava proljeće poslije zime, proljeće života-Uskrsnuće.

fra Franjo Mabić