Sv. Josip

Petak, 19. ožujak 2010.
Ispis
sv_josipSv. Josip, današnji svečar, Zaručnik Blažene Djevice Marije, je zaštitnik umirućih, pomoćnik u napastima, zaštitnik opće Crkve i posebice misija u Kini, zaštitnik očeva, zaštitnik obitelji, a drugom svetkovinom 1. svibnja i od vremena pape Leona XIII. i radnika.

Inače ova svetkovina se svetkuje od pape francuza Siksta IV. 1479. Dok se u Istočnoj Crkvi oduvijek slavila u Božiću. Na Zapadu je najviše doprinijela sv. Tereza Avilska, koja kaže: „Tko želi imati učitelja da ga nauči moliti, neka uzme ovoga sveca kao vođu i nikada neće pogriješiti, jer dugim svecima Gospodin Bog je dao darove i moći u pojedinim okolnostima, a njemu da nam pomogne u svakoj potrebi“. Tijekom XVII i XVIII stoljeća mnoge kongregacije, bratovštine i mnoge crkve su uzele sv. Josipa za svoga zaštitnika i tako širile i učvršćivale pobožnost dragome svecu.

Blagopokojni papa Ivan XXIII. je 1962. uključio ime svetoga Josipa u Rimski Kanon, posvetnu molitvu u svetoj Misi. Koncilski dokumenti koje su osvjedočili i hrvatski biskupi kažu da se za ovo uključenje svom dušom borio, za čitava svoga boravka na Koncilu, mostarsko-duvanjski, pokojni nadbiskup Petar Čule.

Pobožna legenda kaže da je sveti Josip na samrtnoj postelji bio tješen i utješen Isusovom i Marijinom nazočnošću. Zato ga kršćani traže i pitaju, zaštitnika umirućih, da svima koji mu se utječu jednako osigura nazočnost Isusa i Marije na samrtnoj postelji.
Stoga Sveta Crkva nam danas stavlja pred oči lik sveca koji je na izniman i sebi svojstven način odrazio Kristovu veličinu. To je sv. Josip za kojega sv. Franjo Saleški veli: "O Bože, kako li je morao biti velik sveti Josip, kad si mu iskazao tolike milosti i povjerio mu Majku svoga Sina! Na tome bi mu mogli zavidjeti i anđeli, a Nebo se diviti što ima blago veće nego oni."

Dvanaestog ožujka 1955. u Londonu je umro u 74. godi¬ni života otkrivač penicilina Aleksandar Fleming. Počašćen je najvećim međunarodnim priznanjima za svoje otkriće, bez kojega bi danas medicina bila mrtva. Nije dobio ni ublizu priz¬nanja koja je zaslužio za spašavanje tolikih ljudskih života. Valery Radot nazvao ga je jednim od najvećih dobrotvora čovječanstva. Ne samo po svom pronalasku već i po svojoj jednostavnosti i ljubaznosti koja se rijetko susreće. Dakle, Fleming nam je dao penicilin za čuvanje našega tjelesnog ži¬vota, a sveti Josip nam je očuvao nebeski lijek Isusa Krista, kojega mi imamo svaki dan medu nama. Posebice u svetoj pričesti kojom je svaki čovjek sposoban čuvati neokaljanu sliku Božju u svojoj duši. ni ako je ta slika grijehom okaljana, taj nebeski "penicilin" sposoban je izliječiti dušu i povratiti je u stanje u kakvu je bila prije grijeha.

Preko svetoga Josipa svi mi imamo put do Bogočovjeka Krista. Njegovim poštovanjem i čistoćom utrt je put svih naših obitelji koje ga žele slijediti, jer je On njihov zaštitnik. Zaštit¬nik je i bračnih drugova, kako bi oni mogli što čestitije živjeti u vjernosti jedno prema drugome. Zaštitnik je mladića i djevo¬jaka, kako bi oni mogli sačuvati što čistija srca svoja; zaštitnik je i siromaha i njihov primjer da sudbinu svoga života podnose s pouzdanjem i predanošću, kako je to i On činio. Ali to nije nama razlog da se mi otresemo siromaha s obrazloženjem da će se sv. Josip brinuti o njima. Jer, ako i mi svi želimo sv. Josipa kao uzor, onda sve ono što nam život donosi moramo primati s pouzdanjem u Gospodina i u njegovu providnost i one koje nam šalje i daje. Mi smo produžena ruka Božja i suradnici Božji kao što je bio i on sam, pa se zato i traži da poput njega znamo primiti njegove malene u bilo kojem stanju i mjestu, te biti im Božja ljubav ovdje na zemlji, poput tolikih miljenika Božjih, znanih i neznanih, koji su Božju ljubav iskazivali ovdje malenima i postali Božji prijatelji u vječnoati.

Neka nam ovo kratko razmišljanje pomogne da što bolje upoznamo svoje obitelji i da ih učinimo što sličnijima obitelji sv. Josipa, njegovim zagovorm i našim trudom. A svi mi osobno da svednevice postajemo što sličniji Isusu Kristu, penicilinu naše duše i naše osobnosti. Njemu koji liječi svaku bolest, samo ako smo je svjesni i ako želimo ozdraviti. A onaj koji ne voli zdravlje, pokazuje djelom, ako ne i riječima, da želi smrt.

Čuli smo u prošlu nedjelju da Milosrdni Otac oprašta svakome koji se kaje i uopće ne postavlja više pitanja ili kakva druga, već priređuje veselje obraćenom, izgubljenom i raskajanom sinu. Sveti Josip je put do Isusa, put preko Crkve do sakramenata, put do spasenja.

Zato će sveti Bernardin u ushićenju zaključiti: “Kada ne znam kako i što moliti, obratim se svetom Josipu i sve postaje drugačije”. Evo nam adrese i danas u tolikim našim poteškoćama da znamo kome, kada i kako se preporučiti i biti uslišan. Ono što kažemo i molimo za Blaženu Djevicu Mariju – po Mariji k Isusu, zašto ne i zaključiti – po Josipu k Isusu  Mariji.

fra Franjo Mabić