BIJELA NEDJELJA - MALI USKRS

Subota, 10. travanj 2010.
Ispis

mali_uskrsOva nedjelja naziva se Malim Uskrsom ili Bijelom nedjeljom! A zašto? Zato što je se na današnji dan Isus ukazao svojim učenicima u svoj svojoj slavi te ih pozvao da čvrsto povjeruju u njega i u njegovo Uskrsnuće. Ovu nedjelju neki isto tako nazivaju nedjeljom 'nevjernog Tome' koji je morao staviti svoju ruku u Isusov probodeni bok da bi povjerovao.

 On povjerova i dade svoj život za Krista i njegovu Radosnu vijest i to, prema predaji, u dalekoj Indiji. Što je s nama? Mi prošle nedjelje proslavismo Kristovo uskrsnuće, mi prošle nedjelje proslavismo Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću. Jesmo li povjerovali u ono što smo proslavili ili smo još uvijek hladni i bezvjerni. Evo nam prilike da na ovu bijelu nedjelju učvrstimo svoju vjeru, da se opredijelimo za Krista, te da uskliknemo sa sv. Tomom: Gospodin moj i Bog moj!

Jedan liječnik koji je specijalizirao operaciju ruku pišući u jednom časopisu napisao je da on tijekom operacije uvijek izgovori riječi koje je izgovorio Toma: Gospodin moj i Bog moj! Zgoda koja je u pozadini ove neobične prakse dogodila se za njegova boravka u Vijetnamu. Jedne noći, još svjež od knjiga i studentskih prostorija, bio je pozvan u primitivnu operacijsku salu da bi jednom vojniku izvadio metak iz ruke. Osim što je operaciju morao obaviti pod svjetlima baterijske lampe, ta ga se operacija toliko dojmila da se nakon rata odlučio specijalizirati operacije ruku. Poradi svog znanja kao kirurg on je imao veliko razumijevanje kakvu strašnu bol može prouzročiti zrno koje prolazi kroz kosti, mišiće te živce ljudske ruke. On kaže da i se svaki put trgnuo kad bi pomislio kakvu je mučnu bol Isus izdr`ao u trenucima dok su mu ruke prikivali za tvrdo drvo križa. Odnoseći se na današnje Evanđelje kirurg kaže da Tomin povik: Gospodin moj i Bog moj, puno je više nego samo ispovijest vjere. On misli da je to isto tako bio povik zaprepaštenja videći kako razderane i osakaćene bijahu Isusove ruke. U tom trenutku Toma je u potpunosti shvatio što je sve Isus pretrpio dok je visio na kri`u. To otkriće bijaše puno više nego što je Toma mogao podnijeti. Kirurg završava svoj zanimljivi članak ovim svjedočanstvom: “Svaki put kad operiram i kad pogledam ispod kože koja se nalazi na ljudskoj ruci sjetim se da je Krist dao svoje božanske ruke za mene i za svakog grješnog čovjeka. Kad se tog sjetim izustim sa sv. Tomom: Gospodin moj i Bog moj”.

Kad je Isus ono govorio Tomi: 'Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju', on je govorio o nama, o meni i o tebi. Isus je u tom trenutku progovorio o milijunima i milijunima kršćana kroz povijest. Isus nam poručuje ovo: “Blagoslovljeni vi koji vjerujete Evanđelju. Blagoslovljeni vi koji me tražite u vjeri. Blagoslovljeni vi jer ste te otkriti ono što su zarobljenici otkrili. Otkrit će te da sam uskrsnuo, da sam živ, da sam u vašoj sredini sada i ovdje te spreman da vam pomognem ako me zaištete“.

Vjera je imati povjerenje u Boga, prepustiti se Bogu i tako imati život u njemu danas, a sutra u njemu život vječni. To smo čuli danas, to čujemo kod Izaije proroka koji kaže tko vjeruje taj je siguran, taj će imati snagu, toga čeka pravda ili spasenje kao Abrahama. Psalam 130/131 jedostavno kaže:“ Ja sam spokojan i veseo kao dijete u krilu majčinu, moja je duša spokojna kao uspavano dijete u majčinom naručju“. To je ona nit, to je ona veza  koja me povezuje sigurno s Gospodinom i koja mi daje snagu. Zato i sam Gospodin kaže da je blago onima koji ne vide a vjeruju. Vidjeli smo i vidjeli ste stotine puta i čuli i okusili i sada Toma i Tome hoće još jedan znak da dotaknu Gospodina u rebra ilina mjesta čavala u ruke i noge. Je li to zabijanje novih čavala i novih koplja?! Treba imati vjere u Njega i Njegovu Providnost.

More je izbacilo brodolomca na pusti i nenaseljeni otok. Kada je nakon nekoga vremena uvidio da nema druge počeo je razmišljati o nekakvoj kolibici u kojoj bi mogao preživjeti dok drugačije ne bude, a usput i da bi spasio ono par stvarčica koje je uspio spasiti od broda.Molio je svakodnevno Boga da ga spasi od ovoga i neprestano živio za nekakav prolaz broda koji bi ga opazio. Gotovo da i nije spavao. 

Dok se jednom zgodom vraćao iz lova, ostao je kao ukočen gledajući svoju jadnu kolibu u plamenu. Sada je bilo u plamenu sve ono malo što je imao i uspio spasiti. Mislio je da mu se sada dogodilo još i gore od brodoloma. Hvala Bogu, ono što mu je izgledalo sada kao jedna velika tragedija, postala je jedna.iako u običnim ljudskim očima je izgledala  katastrofa. U beskrajnoj Božjoj mudrosti ovaj plamen je bio Božji odgovor na njegove pouzdane i iskrene svagdanje molitve. Taj isti daj ne došao  jedan brod. Kapetan je netom ga je opazio, spremno uzviknuo: “Čim smo vidjeli tvoj dimni znak, odmah smo se tebi zaputili!” (Sretni Josipov grijeh.)

Prihvatimo nepogode, prihvatimo vjeru u Gospoda, možda nam Gospod kroz njih želi puno toga reći ili dati. U Lazarovom slučaju također je smrt bila na slavu Božju (P.R.W Mabić/Jukić,V).

Fra Franjo Mabić