Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krivi Kristove. Danas na poseban način želimo iskazati počast Isusovoj nazočnosti među nama pod prilikama kruha i vina. Danas slavimo uspomenu-spomen-anamnesis smrti i Uskrsnuća Kristova, odnosno, Njega u Presvetom Tijelu i Krvi njegovoj.

Svi narodi svijeta imaju svoje velike uspomene na velike događaje, velike čine ili velike ljude. Tako amerikanci imaju «Memorial Day» u kojem se sjećaju svih poginulih u svim ratovima. Tako se kod drugih naroda ili država slavi kod spomenika neznanim junacima koji predstavljaju sve pale u pojedinom ili svim ratovima. Npr. Indija svali «Ghandi Memorial» na uspomenu velikoga oca Indije ili Turska Ata Turka, mi Hrvati kraljeve kao Tomislava, Petra Krešimira IV, bana Mažuranića, Jelačića, Stepinca, a kao talijani Dantea, Leonarda, Michelangela ili Verdija koji je napisao jednu operu upravo u spomen po 137. psalmu o odlasku Židova i povratku iz ropstva.
Spomen-uspomena-anamnezis Staroga Zavjeta je upravo židovska Pasha. Najveći blagdan koji su slavili u znak zahvalnosti Jahveu što ih je izbavio iz egipatskoga ropstva (Iz 12,14). To je učinjeno da se sjećaju sva buduća pokoljenja i da čašom «berakah» predaju drugima u nezaborav. Moramo priznati da je sam Izrael opstao kao narod zahvaljujući živoj pashi među njima.

Zar nam nije dovoljan ovaj uvod da zaključimo: Mi kršćani (Novi Zavjet) nazivamo uspomenom Presvetu Euharistiju. On nam je naredio činiti na njegov spomen. Kažemo da su Židovi opstali zahvaljujući živoj pashi među njima. Što drugo nama preostaje nego zaključiti da i mi smo dužni ovoj uspomeni po kojoj opstajemo i po kojoj jesmo ono što smo – njegovi sljedbenici, njegovi sustolnici.
Nama pomaže ovdje Duh Sveti Branitelj i Tješitelj da se ovo ostvari i ostvaruje svaki dan do njegova dolaska. Zato svećenik prije samoga posvećenja u Svetoj Misi polaže ruke nad darove i zaziva Duha Svetoga nad njih. Crkva nas uči da njegova zadaća nije samo da učini Krista nazočnim u kruhu i vinu, već da ga učini nazočnim i u našem srcu, duši i umu. Ovaj zaziv Duha Svetoga (epiclesi) nam upravo omogućuje spomen-uspomenu-anamnesis. Ovo ima svoj puni smisao tek onda kada iz liturgije prijeđe u naš život, zato je uloga i Duha Svetoga da nam to pomogne, a mi da ga poslušamo.

Ova svetkovina je nazočna kao i sami čin u Crkvi od same Isusove Posljednje večere.No, sama svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Gospodnje je prvi put službeno slavljena 1246. u Liegiu u Belgiji. Je u Rimski Misal za cijelu Crkvu Katoličku u XIII. Stoljeću po načinu i nacrtu velikoga svetoga Tome Akvinskoga. Papa Urban IV. je oslužbenio ovu svetkovinu poslije čudesnoga događaja sa svećenikom u Bolseni. Naime, jedan je svećenik hodočasnik slavio svetu Misu u Bolseni, ali je sumnjao u stvarnu nazočnost Isusa u Hostiji i Kaležu. Za vrijeme posvećenja iz hostije je potekla krv i namočila bijeli tjelesnik-korporal koji se i danas čuva u katedrali u Orvietu. Sveti Bonaventura i Sveti Toma su bili papini poslanici koji su provjerili da li se uistinu radi o čudesnoj pojavi. Tako je uspostava ove svetkovine okrunjena tolikim procesijama u dugim slavljima bilo na pučkom pobožnom ili tološkom znanstvenom načinu, nivou.

Imajmo na umu da se ovo dogodilo u kasnom srednjem vijeku kada je pobožnost i čašćenje Euharistije palo na najnižu razinu. Tako je Lateranski Koncil (1215.) donio obvezu da se svaki vjernik najmanje jednom gosišnje ispovijedi i o Uskrsu pričesti. Zar se ovo i ovakvo Božje ponašanje nije toliko puta ponovilo u povijesti Crkve. Tako se zbilo i kasnije sa Gospinim ukazanjem u Lurdu i proglašavanjem njezina Bezgrješnoga Začeća, a i još toliko puta se Bog pobrinuo spasiti svoju Crkvu i pomoći joj da nadvlada poteškoće koje joj stoje na putu.
Bog se brinuo i brine za svoju Crkvu, za nas. Danas je nas da dadnemo svoj odgovor Bogu na ovu brigu i na njegovu providnost. Mi se trebamo upitati kako odgovaramo zapovijedi nedjeljne svete Mise i još k tome kako sudjelujem u svetoj Misi i je li ona izvor svega i vrhunac kojemu težim, kako kaže Sacrosantum Concilium. Morali bismo se upitati koje i kakve plodove donosimo i kako bismo trebali. Naše sudjelovanje u Tijelu Gospodnjem u hrani i Crkvi bi se moralo očitovati i van crkvenih vrata: u naoj obitelji, na odmoru, u vozilu, na radnom mjestu i svugdje gdje jesmo da nas prepoznaju po djelima i činima, a ne praznim riječima od kojih drugi bježe čim nas takve prazne prepoznaju.
„Neki je mladić došao u vojsku. U obitelji je katolički odgojen i tako se ponašao. Jednog jutra su vojnici bili postrojeni pred vojarnom, a dočasnik je vršio pregled.Opazio je da taj vojnik baš nije dobro očistio svoje cipele i upita ga: - Znaš li ti što vojnik mora najprije ujutro učiniti čim se ustane? Vojnik je spremno odgovorio da se treba najprije prekrižiti i Bogu preporučiti. A on je mislio na dužnost čišćenja odjeće i obuće.
Vojnici su prasnuli u smijeh. To je čuo jedan drugi časnik i došao mu i ohrabrio ga, govoreći da i on to najprije ujutro učini i nadodao da ih je puno od ovih što ga ismjehivaju, da isto tako čine i da nemaju hrabrosti to javno priznati“ (Usp. Sirovec,89). To je kršćanin, to je svjedočanstvo vjero, to je vjera.
„U nekom islamskom selu manja je grupa ljudi prešla na kršćanstvo. Odmah su zato bili kažnjeni i isključeni iz zajednice. Muževi nisu mogli više sjediti uokolo i pušiti zajedno tradicionalne lule, a ženama je bilo strogo zabranjeno ići na seoski bunar po vodu.
Nakon dužega vremena seoski muslimanski bunar je presušio. Tada kršćani pozovu svoju donedavnu subraću u vjeri da vodu slobodno nose iz njihova bunara, a na svojim kućama su stavili natpise: - Ovdje stanuju kršćani! Tako su svi znali da u kršćanskoj kući mogu dobiti potrebitu pomoć“ (Ibidem 154.).
Na ovakve potvrde životom svoje vjere, ide svaka druga dobra riječ jer ima korijenje i potporu u životnoj svagdašnjici. Ovdje Krist donosi svoje plodove i daje zalog za život vječni. Ovdje se slavi i ovdje se njime hrani Njegova zajednica Crkve i pod njegovim okriljem raste i ide naprijed zahvaljujući Njegovj vječnoj hrani Njegova Presvetoga Tijela i Predragocjene Krvi Njegove.
Ponovimo, ova svetkovina ima tek svoj puni smisao kada prijeđe iz liturgije-bogoštovlja u naš svagdanji život. Uloga  je Duha Svetoga da nam pomogne i pomaže, a nas da ga slušamo i slijedimo njegov savjet i glas.

fra Franjo Mabić

< «		» >